Deset europskih zemalja bori se za sedam AI gigatvornica

Europsko zajedničko poduzeće za računalstvo visokih performansi, poznato pod kraticom EuroHPC, nedavno je objavilo natječaj za izgradnju do sedam velikih tvornica umjetne inteligencije, takozvanih AI gigatvornica. Riječ je o velikim podatkovnim centrima izgrađenima oko superračunala, s više od stotine tisuća najnaprednijih AI procesora i infrastrukturu potrebnu za razvoj i treniranje najsloženijih modela umjetne inteligencije.

Natječaj je otvoren 30. srpnja, a rok za predaju ponuda je 12. studenoga ove godine. Odabir zemalja koje će dobiti AI gigatvornice očekuje se početkom 2027., dok bi izabrani konzorciji morali prvu fazu svojih pogona osposobiti za rad najkasnije 18 mjeseci nakon sklapanja ugovora s EuroHPC-om.

S obzirom na to da bi ukupna vrijednost projekata trebala premašiti 30 milijardi eura, AI gigatvornice među najvećim su tehnološkim ulaganjima u povijesti Europske unije. Do 10 milijardi stiže iz javnih izvora, europskih i nacionalnih, a ostatak od najmanje 20 milijardi eura trebao bi doći od privatnog kapitala. Osamnaest država članica već je potpisalo sporazum o zajedničkoj nabavi računalnih kapaciteta, među njima i Hrvatska.

Cilj je, naravno, smanjiti zaostatak Europske unije za Sjedinjenim Američkim Državama i Kinom u računalnoj snazi potrebnoj za razvoj najnaprednijih modela umjetne inteligencije.

Države već spremne

Natječaj je podijeljen u dva dijela. U prvom, Lotu 1, mogu biti izabrana najviše četiri projekta srednje veličine. Oni u prvoj fazi moraju imati najmanje 25 tisuća procesora preračunatih na performanse Nvidijina H100 čipa, a u drugoj najmanje 75 tisuća. Istodobno moraju moći dosegnuti najmanje 120 megavata IT opterećenja.

Za Lot 2, u kojem se biraju najviše tri velike gigatvornice, pragovi su još viši: najmanje 40 tisuća H100-ekvivalentnih procesora u prvoj i 100 tisuća u drugoj fazi te najmanje 150 megavata IT opterećenja. Za usporedbu, riječ je o potrošnji energije kakva se više ne može promatrati samo kao informatički, nego i kao veliki energetski infrastrukturni projekt.

Rok za konačne ponude još nije istekao, prijave nisu javne, a konzorciji mogu predložiti i projekte raspoređene na više lokacija ili u više država. U dokumentaciji javne nabave kao moguća mjesta izvedbe za Lot 1 navedene su Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Latvija, Poljska i Švedska, dok su u Lotu 2 Njemačka, Španjolska, Grčka, Italija i Portugal.

Uz njih postoji još niz država koje neće nužno na svome teritoriju imati gigatvornicu, ali sudjeluju u zajedničkoj nabavi njezinih računalnih kapaciteta. Sporazum s EuroHPC-om potpisalo je ukupno 18 država, a među njima je i Hrvatska. 

Iako će se stvarna snaga ponuda znati tek nakon njihova otvaranja, iz dosad javno objavljenih planova već se vidi nekoliko favorita.

Tko su favoriti?

Prema pisanju Reutersa, francuski projekt vodi konzorcij AION, koji okuplja tvrtke Ardian, Artefact, Bull, Capgemini, Iliad, Orange i Scaleway te francusku elektroprivredu EDF. Riječ je o kombinaciji financijskog kapitala, telekomunikacija, cloud usluga, superračunala i energetike, a upravo je EDF jedna od ključnih francuskih prednosti. Buduća gigatvornica mogla bi se osloniti na velike količine relativno povoljne i niskougljične električne energije iz francuskih nuklearnih i hidroelektrana.

Vrlo dobre karte ima i Finska, gdje projekt koordinira Nokia. Finska već ima iskustvo s jednim od najpoznatijih europskih superračunala LUMI i oko njega razvijenom AI Factory infrastrukturom, a finska vlada otvoreno zagovara gradnju gigatvornice upravo uz postojeći LUMI ekosustav. Kao svoje prednosti navodi relativno jeftinu električnu energiju, razvijeno hlađenje podatkovnih centara, prostor i postojeće znanje u visokoučinkovitom računalstvu.

Ozbiljno se priprema i Češka. Projekt AI Gigafactory CZ okuplja České Radiokomunikace i superračunalni centar IT4Innovations, a češka vlada već mu je dala zeleno svjetlo. Kao glavna lokacija razvija se Prague Gateway DC kod Praga, podatkovni centar koji je već u izgradnji. Projekt se procjenjuje na više od 90 milijardi čeških kruna, pri čemu bi otprilike trećinu troška pokrili europski i nacionalni javni izvori, a ostatak privatni sektor.

Češki projekt ipak pokazuje koliko će energetika biti važna u ovoj utrci. Za sadašnji Prague Gateway osigurano je 26 MW priključne snage, dok natječaj za dovršenu gigatvornicu Lota 1 zahtijeva najmanje 120 MW IT opterećenja. Češka će zato u konačnoj ponudi morati pokazati vjerodostojan plan višestrukog povećanja raspoloživog energetskog kapaciteta.

Poljska računa na Hrvatsku

Među ozbiljnim kandidatima je i Poljska, koja priprema gigatvornicu s više od 75 tisuća GPU-ova te računa na snažno javno sufinanciranje. Poljski projekt pritom nije važan samo zbog veličine domaćeg tržišta nego i zato što oko sebe okuplja druge države srednje i istočne Europe koje su spremne unaprijed kupiti dio budućih računalnih kapaciteta.

Jedna od njih je Hrvatska. Kako smo već pisali u Lideru, Vlada je preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih preuzela obvezu financiranja ukupno 10 milijuna eura, po pet milijuna u 2028. i 2029. godini, ako poljski projekt bude izabran.

To ne znači da će se dio gigatvornice graditi u Hrvatskoj. Hrvatska bi tim novcem kupovala pravo korištenja dijela računalnih kapaciteta smještenih u Poljskoj, odnosno pristup računalnoj snazi za domaće tvrtke, znanstvene ustanove i javni sektor.

Takav aranžman koristi objema stranama. Hrvatska za relativno ograničen iznos dobiva pristup infrastrukturi vrijednoj nekoliko milijardi eura koju sama teško može opravdati ili izgraditi, dok Poljska u svojoj ponudi može pokazati da dio budućeg kapaciteta već ima osigurane korisnike.

Sličnu ulogu u poljskom projektu imaju i druge zemlje regije. Mađarska je početkom kolovoza objavila da se pridružuje poljskom projektu, uz financijski doprinos, dok je u pripremama uključena i Litva. Takvi unaprijed osigurani kupci mogu biti važan adut jer EuroHPC neće ocjenjivati samo tehničku kvalitetu infrastrukture nego i održivost poslovnog modela.

Veliki lot: Španjolska, Njemačka, Grčka, Italija i Portugal

Još je zanimljivija utrka za tri velike gigatvornice iz Lota 2.

Španjolska je dosad možda najdalje otišla u formalnom slaganju projekta. Vlada je preko državnog društva SETT preuzela 47,99 posto budućeg projektnog društva, Telefónica, ACS i Banco Santander po 15,67 posto, Multiverse Computing četiri posto, a katalonska vlada jedan posto. Projekt bi trebao mobilizirati ulaganja do pet milijardi eura, a Španjolska je dodatno odobrila 300 milijuna eura doprinosa EuroHPC-u za kupnju usluga.

Njemačka zasad nema tako jednostavno posloženu javnu sliku, ali ima nekoliko iznimno jakih potencijalnih konzorcija. Među njima je projekt IONOS-a i HOCHTIEF-a, koji je već u ranijoj fazi predvidio više od 50 tisuća GPU-ova na početku i mogućnost povećanja na više od 100 tisuća. HOCHTIEF pritom iza sebe ima iskustvo u izgradnji podatkovnih centara ukupnog kapaciteta oko šest gigavata.

Veliko iznenađenje mogla bi biti Grčka. Grčka elektroprivreda PPC na prostoru nekadašnje termoelektrane Agios Dimitrios u Zapadnoj Makedoniji planira podatkovni centar snage 300 MW, vrijedan oko 2,3 milijarde eura, koji bi se u kasnijoj fazi mogao proširiti čak do jednog gigavata. PPC na lokaciji raspolaže vlastitim zemljištem, visokonaponskom infrastrukturom, planiranim obnovljivim izvorima i spremnicima energije, a napajanje bi se organiziralo tako da podatkovni centar ne stvara dodatno opterećenje nacionalne mreže.

Ako upravo taj projekt postane osnova konačne grčke ponude i ako osigura odgovarajuće tehnološke partnere i procesore, Grčka bi zbog raspoložive energije mogla biti jedan od najozbiljnijih kandidata za veliki lot.

U utrci su još Italija, koja raspolaže snažnim postojećim superračunalnim i industrijskim ekosustavom, te Portugal, koji svoju poziciju razvija i kroz suradnju sa Španjolskom. Konačna konfiguracija pojedinih konzorcija, međutim, još nije poznata, pa će se stvarni odnos snaga znati tek bliže studenome.

Struja bi mogla odlučiti pobjednike

Na prvi pogled moglo bi se činiti da će pobijediti onaj tko ponudi najviše procesora. Kriteriji EuroHPC-a pokazuju da je računica mnogo složenija.

U završnom rangiranju 50 posto bodova dolazi iz tehničke i financijske ocjene projekta, 25 posto iz veličine i razine ponuđenih usluga, a preostalih 25 posto iz cijene računalnih usluga koje će EuroHPC i države članice kupovati. Dakle, konzorcij će morati dokazati da ima kapital, lokaciju, energetsku infrastrukturu, održiv poslovni model i da računalni kapacitet može ponuditi po konkurentnoj cijeni.

Upravo bi zato električna energija mogla postati jedan od presudnih faktora. AI gigatvornice trebaju stotine megavata pouzdane električne energije, a trošak struje izravno utječe na cijenu svakog sata rada tisuća procesora. Francuska zato računa na EDF i svoj nuklearno-hidroenergetski miks, Finska na relativno povoljnu energiju i hladniju klimu, a Grčka na prenamjenu goleme postojeće energetske infrastrukture u Zapadnoj Makedoniji.

Jednako će važna biti i dostupnost samih AI procesora. Konzorciji moraju u kratkim rokovima osigurati desetke tisuća najnaprednijih akceleratora, u trenutku kada se za iste čipove natječu najveće američke tehnološke kompanije i podatkovni centri širom svijeta.

Zbog svega toga još je prerano proglasiti pobjednike. No prema javno poznatoj razini pripremljenosti, među projektima srednje veličine trenutačno posebno snažno izgledaju Francuska i Finska, uz ozbiljne kandidature Češke i Poljske. U velikom lotu Španjolska ima jednu od najrazrađenijih financijskih konstrukcija, Njemačka raspolaže možda najjačim privatnim tehnološkim sektorom, dok bi Grčka mogla iznenaditi golemim raspoloživim energetskim kapacitetom.

Za Hrvatsku je pak najvažnije kako će završiti poljska kandidatura. Ako ona uđe među odabrane projekte, Hrvatska će za deset milijuna eura dobiti pristup dijelu nove europske AI infrastrukture. Ako Poljska ne prođe, ni preuzeta hrvatska financijska obveza neće se aktivirati.